Zubar kontra bezubog: Bosančerosi i Hercegov(an)ci raus!
Naslušali smo se mi razno raznih budala na tu temu od predsjednika republike, modernih partijaša, do njihovih sluganskih crvenoarmijskih novinarskih jurišnika da smo naprosto postali imuni da te nebuloze, kad evo dokači nas i taj Ćurković, što šugavac nečasno nosi to dično livanjsko prezime.
Piše: Željko BARIŠIĆ, monet.ba
Prvo je to Čuljkuša rođena Šerlebaj, ili kako već to plemenito rodoslovlje ište se imenovati, lani patentirala, a onda je Ivo Ćurković ove godine nimalo plemenito reterirao; ko se kupao u našem moru, ko je srao ili pišao u njemu, posle se jeftino najeo, pa prespavao na klupi, i općenito prismrdio u 'lijepu našu', nema više!
Pa ni za primirisat, ni noge za potoćat, ni za dobit čašu vode. Raus, stoko! Jednom za svagda tamo iza zaleđa, pa se tamo toćajte u potocima, serite, prdite, pišajte, užinavajte na livadi.
I tako, više manje u tom stilu Ivo nam se sa samo njemu znanih visina obratio.
I vrapci na grani znaju da demokracija ima brojne probleme, a i budale znaju da demokracija ima brojne slabosti. Dakle, jedna od najvećih slabosti je da ama baš svaka budala koja misli da ima nešto za reć' to ima priliku i za učiniti.
Dobro, naslušali smo se mi razno raznih budala na tu temu od predsjednika republike, modernih partijaša, do njihovih sluganskih crvenoarmijskih novinarskih jurišnika da smo naprosto postali imuni da te nebuloze, kad evo dokači nas i taj Ćurković, što šugavac nečasno nosi to dično livanjsko prezime.
I to kao, je li, uvaženi član SSSH tj. Stožerne Stranke Svih Hrvata. One iste što predmnijeva nam biti vladarica života, svijetlo u mraku, putokaz u nevolji. Zabiberi nam ga Ivo, k tomu još urednik lokalne listovine, slugarice svih vlasti, kako čujem, i obraća se sveudiljnoj turističkoj javnosti podno Bijorine, to jest Bijakove, tamo di zimi ladni vitri pušu, a liti cvrči zemlja i more kipti i kamo putnik namjernik koji dođe svaki put ima osjećaj da se vratio u neki kameniti primordij, do iskona, u utrobu zemlje.
Zato ljudi tamo i idu, zbog tog kontrasta, mora i kamena koje je se sastalo u nadnaravnoj ljepoti, ne zbog Makarske ili Makarana, mogli su biti bilo koji.
Napravio je taj Ivo neku sramotnu studiju 'o štetnosti gostiju', i ustanovio da svi iza svetog Jure smetaju, stoga ima da se odstrane. Zabi nam ga Ivo do balčaka i zatra nas, brate, ko što se komšijine kokoši tjeraju, ko svoj svoga, žestoko, odvratno, prljavo.
Što reć' Ivi na ovakoj časti koju nam ovako benevolentno ukaza?!
Fala mu brate, što ko revno pseto čuva posjed svojeg gospodara, što sluga ubogi tako ozbiljno shvaća svoju ulogu, što razbija tuđa kukavičja jaja i od njih pravi bljutavu kajganu ljudske bijede, zloće, i odvratnosti. Svega onoga dokle se živo biće, a pritom u ljudskom obliku može spustit. Sluga uboga, koja je navikla biti sluga uvijek i svagda i za svakoga gazdu. Sluga uboga koja kao da je opća preslika Hrvatske koja se klanja, ulizuje, prodaje, krade, iscrpljuje, ostavljena od sinova svojih kao lešina na vjetru.
Sjećam se kao dijete kad bi otac došao za ljetnih praznika iz Njemačke, svake subote i nedjelje, spremili bi se, svečano posjedali u dobrom njemačkom autu, sestre i ja, a mater i ćaća naprid, a u gepeku onaj njemački frižider što drži ladnoću po cili dan. Pa lagano, kroz tu divnu jutarnju rakitsku izmaglicu, kroz to svježe i staklasto hercegovačko jutro zaputili bi se prema Brelima. Usput bi pokupili rođake u Posušju pa onako u jednoj laganoj karavani krenuli put mora i tako potrebnog ljetnog osvježenja.
Usput bi zastali u Zadvarju, na onoj okuci i na vidikovcu s kojeg pogled puca miljama daleko i koji te od ljepote onesvijesti. Jedva bi čekao onaj usjek malo dalje na Dubcima, i proplamsaj plavetnila koje bi te onako u svojem tirkizu svaki put nespremnog zapljusnuo, da bi načas ostao nijem i začaran, nemoćan pred tolikom snagom prirode, nemoćan pred ljepotom, koju je Bog onako lakonski prostro pred ljude, pa neka se o njoj brinu. I, taj usjek, ta kamena vrata u suroj prirodi mi je bio znak da je plaža samo koji kilometar dalje i da ću valjda opet sresti onu malu Breljanku s istim takvim tirkizom u očima i od kojeg ti srce načas zastane. I tako su u tim divnim izletima, u tim vrelinama i kupanju protekli nebrojeni dani i ljeta djetinjstva tog najljepšeg i najnezaboravnijeg.
Inače, mi vamo 'škutori' smo više preferirali Brela ili pak Bašku vodu, dok su mostarska ili sarajevska 'raja' više voljeli Zaostrog, Tučepe, Podacu i ostala 'malena mjesta srca moga', kao što pjesnik kaže, dolje niže prema Pločama, tadašnjem Kardeljevu, za one koji ne znaju.
Ta mala mjesta ili pak samo nakupine po nekoliko kuća, koja zapravo osim tih gostiju druge nisu ni imala i te obitelji bi teško opstale u zimama koje slijede, da nije taj Bosanac ili Hercegovac ipak ostavio koju teško stečenu paru u sumornim pogonima naglo industrijalizirane zemlje.
I svi bi se mi, nećeš virovati, znali i pomišat, nevezano odakle si, pa nisi moga pripoznat' ko je Bosanac ko Ercegovac, zamalo bogami ko je Švabo, ko Austrijanac.
Jednom sam izgubio mlađu sestru dok smo išli na sladoled, a ja zamakao skrivećki zapalit u neki grm i dok sam je tražio ustanovio sam da je tamo mnoštvo bića koje imaju ruke, noge, glavu, oči, sve u svemu ljudski oblik, te malu jedva pronađoh dok se igrala s nekom domaćom djevojčicom, a pritom je nitko nije zatrao, nego su djetetu dali sve što je tražilo, pritom je zadržali dok netko stariji ne dođe.
I tako su prošla nebrojena ljeta, rat je neke stvari promijenio, no ponovno je većina toga sjelo na svoje i svi se nekako hoćeš nećeš opet vratimo tim starim poznatim plažama, stazama, šumarcima, zavisno tko je gdje uspomene ili srce ostavio.
Možda u tim vremenima komunizma nitko nije imao muda napisati ovakav članak, jer, brajo moj, narušavat slogu naših naroda i narodnosti tada bilo je šuškavo. Ivo bi Ćurković zbog ovoga ekspresno završio u prdekani, a prije toga žešće bi batine od milicajkana popio. Danas je ovakav članak gotovo pa normala, svako malo u javnosti ispadne nešto ovako, pogotovo za izbora kada se strasti raspale, a mozak proključa.
On je samo posljedica onoga što je Mesić patentirao na izborima dvijetisućite kada je za glavne krivce svih nedaća upro prst u Hercegovce, a kojima je prije toga mirne duše uzimao pare i ustašovao na brojnim inozemnim terevenkama gdje se prikupljala pomoć 'za Hrvatsku', kako se to onako lozinkom šifrovalo, a koja je velikim dijelom poslije završila u privatnim džepovima (bez lozinke i passworda, naravno). Dobra mu je tada bila lova mojeg oca, mojih rođaka i ostalih gastarbajtera koji su je dijelili šakom i kapom, njemu i svakoj protuhi koja bi tamo došla i rekla mantru 'to je za Hrvatsku'!
Nije, naravno, taj sramotni predsjednik sam takve stvari radio, sjećamo se onog rasističkog spota Seljačke stranke koji je napravio tada mladi junoša Dalibor Matanić, tipični zagrebački rasist, kada eksplicite poziva da 'očistimo Zagreb' od bijelih čarapa i mobitela (čuj od mobitela?!), čitaj zapravo od Hercegovaca.
Ovo su samo najdrastičniji primjeri. Poslije dvijetisućite tih njihovih klonova i govana se toliko nakupilo da je postalo izlišno reagirati na sve bedastoće koje su razastrli sve ovo vrijeme. A, da su posijali to sjeme zloće potpuno je izvjesno i mi danas žanjemo te plodove.
Nebrojeni su poslije ispadi na tu temu, a samo zato jer su ti Hercegovci i Bosanci bili u prvim redovima kada se stvarala Hrvatska, a naravno tim tipovima koji su bježali od mobilizacije i svoje građanske obveze ko vrag od tamjana tada to nije pasalo.
I oni sikću i bljuju svoju mržnju evo već dva desetljeća i zagađuju nam življenje. Ako bi išta trebalo počistiti onda bi trebalo počistiti ta govna pa da ne šire više svoj smrad okolo. No, to je stara priča na koju smo oguglali. Tu smo gdje jesmo. Ivo Ćurković trenutno je samo vrh sante leda i samo je izbljuvao sve to iz svoje utrobe što je svih ovih godina progutao.
Ovdje je problem što se ovakvi govori mržnje, ksenofobije i širenja rasizma ne kažnjavaju. Zapravo, da se to lijepo počne visokim globama, pa i zatvorom kažnjavati, da počnemo jednostavno takve ljude krivično prijavljivati, pa neka se oni naganjaju sa sudovima i sa zakonom, stvari bi se tada vremenom promijenile. I teško bi se onda netko okuražio da takvo nešto pa čak i za stolom izjavi.
No, problem je što se manje-više u svim postjugoslavenskim društvima preko toga 'kao mokrom krpom prelazi' kao što bi rekao istražitelj u Peter Bascovom 'Svjedoku'. I naravno, legendarna mantra; što sudstvo ne funkcionira i ne obavlja svoj posao.
Jer, ovdje se ne radi samo o rasizmu, nego i o uznemiravanju i stvaranju tenzija kod velikog broja ljudi, pa ako se na ove stvari i dalje ne bude reagiralo, nije uopće isključeno da se ljudi izazvani ovakvim člancima počnu doslovce tući po ulicama, pa čak i ubijati.
Još jedna stvar upada u oči, a to je kako na ovaj ispad istaknutog makarskog hadezeovca nema nikakve reakcije tzv. sestrinskih stranaka iz BiH. Ako barem na ovom primjeru nisu spreme reagirati HDZ BiH i HDZ 1990. i uputiti barem nekakav protest u Hrvatsku, kako li će onda skrbiti o ravnopravnosti Hrvata u BiH?
Svi junaci nikom ponikoše! Ili se one drže one; miluj ruku koja te hrani. Ali, to je opet neka druga tužna tema o kojoj ćemo kada malo zahladi.
