Ususret Srebrenici: Bradina, na kraju svijeta
Veliko selo na prijelazu iz Bosne u Hercegovinu, na Ivan-Sedlu, poznato po tome što je iznjedrilo dvojicu anta, Pavelića i Markovića, stoji tako, evo već skoro dvadeset godina: tužni ugarak, krnjatak kakve zapuštene starice.
Piše: Goran SARIĆ, goransaric.net
Stresem se svaki put kad prođem kroz Bradinu: pusto, popaljeno i opustošeno. Krnjaci kuća, gole zidine, u korov i draču zarasla nekoć bogata seoska zdanja…
Veliko selo na prijelazu iz Bosne u Hercegovinu, na Ivan-Sedlu, poznato po tome što je iznjedrilo dvojicu Anta, Pavelića i Markovića, stoji tako, evo već skoro dvadeset godina: tužni ugarak, krnjatak kakve zapuštene starice.
Malo se prijeratnih žitelja u Bradinu vratilo. To se vidi i po ruševinama, ali i po pustoj glavnoj džadi, koja se nekad orila od dječje cike i vriske.
Imao sam u Bradini jednog prijatelja. Ovdje ću ga nazvati Marko.
Magistar književnosti, Marko je u Bradini imao ženu, djecu, lijep stančić, nešto okućnice i novog četvorokotača. Housje, bompje, beestje, rekli bi “moji” Holanđani.
Krajem maja 1992., u jednoj od prvih većih akcija na teritoriju Općine Konjic, Armija BiH je osvojila ovo strateški veoma važno mjesto. Vojnički sve čisto, logično, samorazumljivo. Ali, ekstremisti iz njenih redova su nakon završetka borbi selo opustošili, opljačkali, dosta kuća popalili … Desetak muških glava pojeno je odmah tu, na licu mjesta. Ostali su odvedeni u logor u Čelebićima, na južnim prilazima Konjicu. I Marko među njima.
Sve je ovo već dobro poznato. O Ćelebićima je dosta pisano, a dvojica od trojice tamošnjih glavnih “katila” još trunu u denhaškim ćelijama. Jednome je još za vrijeme rata presudio i Općinski sud u Konjicu.
(Nisam, dakle, uzalud ostao u Gradu, s komšijama. Što se god događalo, razlike između nas i njih, gradskih i prigradskih, je bilo, ima i biće je. Samo što ona nije uvijek dovoljno vidljiva, ni velika koliko bi čovjek želio.)
Kad sam čuo šta se desilo na Bradini, zaprepašten i ogorčen, s majkom sam pokušao pobjeći iz zavičaja. Preko rijeka i planina, brtvi i barikada, kroz Hercegovinu i Hrvatsku. Daleko. Nije važno kamo.
U pizdu materinu.
Ali, s vlaka za nikud nas skinuli “braća” Slovenci. I 'mršnuli' natrag, u uzavreli “bosanski lonac”.
Poslije nekoliko mjeseci, Marko je premješten u improvizirani zatvor u sportskoj dvorani blizu moje kuće. Pošto sam poznavao zapovjednika zatvora, odvažio sam se da prijatelju odnesem nešto namirnica, cipele (dojavio mi da je praktično bos), stari, iznošen džemper …
Poslije me, bléso, pitao: “Čime sam zaslužio ovakvu dobrotu?”
A zapovjednik nas pustio da nasamo razgovaramo. Marko mi tada, u četiri oka – ovoga se sjećam kao da je bilo prije pet minuta! – reče da je taj zatvor u sali “hotel ‘A- -kategorije’ u odnosu na logor u Ćelebićima.”
“Nisu me tamo slomili batinama. Slomio me je ovaj tvoj, dobrotom”, i tu je glavom pokazao u pravcu zapovjednikove kancelarije.
“Šta misliš, da li da, kad me puste odavde, odem, ili da ostanem u Konjicu”, za jedne od posjeta me upitao prijatelj.
Sad sam se ja našao u nebranom grožđu. To je bilo kao da vas neko, između dva granatiranja, pita da li da istrči na ulicu, i ode po vodu.
“Ne znam”, iskreno sam mu odgovorio. “Znam dosta Srba koji nisu imali nikakvih problema. A kad me već pitaš, ja nikud ne bih išao”, rekoh mu nakon dužeg premišljanja.
Polazio sam od toga da je za njega najgore prošlo. Osim toga, naslušao sam se već priča o izbjeglim Srbima koji su se u “majčici Serviji” proveli kao bosi po trnju.
Ipak, otišao je. Prvo mu put sjevera otišli supruga i djeca, pa onda on. I ne pada mi na pamet da sudim o tome, još manje da ga kritiziram. Nakon svega što je prošao…
Sad žive u Americi. Čujem da se nije baš snašao. Raznosi pizze Amperima, moj drug magistar.
A dolazio je i ovamo, u Den Haag, i to kao svjedok na suđenju ćelebićkim zločincima. I, prema transkriptima, sve ih “tuširao”: i suca, i branitelje, i zlotvore … Nije ni čudo: onako obrazovan, “potkovan”…
Poslije na Mreži nađoh i neke njegove intervjue.
Posebno mi bi drago što je u jednom od njih pohvalio zapovjednika zatvora, Ismeta. Nije, dakle, zaboravio one plamičke koji su mu, valjda, pomogli da sasvim ne “odlijepi”.
Samo, kad je govorio o srpskom granatiranju dvorane-zatvora, koje se dogodilo još dok je bio u Ćelebićima, pri kojem je poginulo desetak zatvorenika, rekao je (ako je vjerovati izvoru) da su to – valjda kao i Markale, i Tuzlu, i tolike druge “namještene” zločine?! – učinili sami “muslimani”.
Stomak mi se “okrenuo”.
Nije bio tamo. Nije to mogao znati.
Znači, ipak ga jesu slomili, samo što on toga više nije svjestan.
Mržnja je gadna boljka, još I više stoga što je čovjek obično nije svjestan.
Igrom slučaja, baš kad je Sala granatirana, I ti ljudi izginuli, na Radio-Konjicu sam drhtavim glasom govorio sasvim “svježu” pjesmu posvećenu mom učeniku, Aleksandru Macepuri, ali i svoj u ratu stradaloj djeci bivše mi domovine. Aco je poginuo pred svojim haustorom, za jednog od najžešćih srpskih granatiranja Grada.
Biću slobodan da je, sa istom posvetom, ponovim ovdje i danas, u predvečerje još jedne tužne srebreničke godišnjice.
M o l i t v a z a d j e c u
Ko to ozgo , sa ovije' brda , oslikanih kičicom Drljače ,
rastjeruje konjičke magline ? Ko nam cilja u stoljetne lipe ,
u dječicu sa ružom u oku ? Ko nas tjera u pak'o skloništa ,
prišt rakijske tuge burlja u utrobi , s njegova se groba -
- skromne , travne humke - stravično igrajuć' ?
Da l' ruka dvonošca , što imenom stoka samo mu tepamo ,
vrijeđajući krave , nježne , buljooke , ikada zadrhti kad povuče kanap ,
il' otkoči pušku s komandom : Opali ! Da li ,
dok se Gradom tutnjava razliježe , dok granate zuje -
o , groznijeh 'čela - taj ikad pomisli : Bože , Jedini,
ti što si Svemoguć , i moju bi djecu neko mog'o 'vako,
poizdaljeg , moćan , a natreskan , posve kukavički !
I njegovu djecu , vrapčiće nezlobne ,možda mračak čeka ,
isti , rušilački . I toga se bojim , tmuran i rasturen sličicama Hada ,
tužeći za djecom , mojom , i svačijom . Moleći za djecu , moju , i svačiju.
slike: pressonline.rs i smedia.rs
