Turizam ili domoljublje - Gotovina ili veresija?
Ujutro ga vozim u zračnu luku Zemunik u Zadru. “Iscurio”mu odmor. I tek na povratku na više mjesta uz cestu primijetim ogromne plakate-postere Heroja-A-Ne Zločinca, negdašnjeg legionara i pljačkaša, kasnije zapovjednika vojske ...
Piše: Goran SARIĆ, goransaric.net
Trebala su nam cijela tri dana da za uobičajeni ljetni ritual: pekara-kiflica-terasica-kavica nađemo restoran na vodi. Izgleda da stanovnici Tisnog, gradića pola na kopnu, pola na moru, na ulazu u Murter, nisu baš ludi za prvom jutarnjom s pogledom na valove. Kafići i restorani su im – u skladu sa nazivom mjesta - ili stiješnjeni u kalama, ili im je, na onoj strani koja gleda ka moru, pogled na pučinu zatvoren parkinzima, autima, brodicama, jahtama. Šteta.
Srećom, prijatelj nam je našao restorančić tik uz vodu, i to na “čvrstoj”, kopnenoj strani, s ovu stranu pokretnog mosta koji se svakog jutra diže da propusti plovila. Ne moramo, dakle, čekati pola deset da bismo prešli na drugu bandu.
Na povratku – dok nam djeca, bezbeli, još knjavaju – nogu pred nogu, usput se obavezno bućnemo, i to svaki put na drugome mjestu! Jer, ovdje vam nema neke prave plaže: svuda lijepi prilazi, skale, male betonske četvorine… A voda – bistrija ne može! No, stoga se treba dobro paziti ježeva. To vam je pravi morski “gospodin”. Neće on u svašta.
Uh, kako prija jutarnje banjanje! Možda čak i više od gemišta.
Naš apartman, prostran i lijep, na prvi pogled ima samo dvije mane: malo je daleko od centra, a ne gleda na more, nego na siva brda, tek ponegdje “prošarana” kržljavim raslinjem.
Međutim, kad, omamljen sunčevinom, legnem da pročitam dva-tri reda prije no potonem u podnevni polusan, otkrivam i treći nedostatak: nigdje lampe za čitanje. Naši ljubazni domaćini, Bosanci iz Usore koje je ratni povodanj nekim čudnim putevima baš ovdje `izbacio`, nisu imali oka za takve sitnice. Nije ni čudo. Znate onu narodnu: “Što toliko buljiš u te knjižurine, poludićeš?!”
(Uostalom, zar i Vladimir Ilič nije govorio o “radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji?)
Oko pet odlazimo na “drugu turu” kupanja i kavu kod restorana Carmen. Danas nam prilaz vodi priječi jahta nekog Poljaka, stokilaša koji, zavaljen za kormilom “kapitalca”, ni da mrdne na naše muke oko ulaska u plićak.
Ovoga prije dvadesetak godina nije bilo. Stranci, pa čak i oni debelog buđelara, su na Jadranu bili kudikamo pristojniji, skromniji. O tempora,o mores!
No, na odmoru smo, i ne damo da nas ovakve sitnice izbace iz takta.
Na putu ka terasi restorana, na polici primjećujem vino neobičnog imena: “Graševina Tito”. Proizvođač: kumrovečko vinogorje.
Na žalost, boca je samo za izlog, pa ga ne mogu kušati. Nadam se da nije u pitanju neki kiselkasti zagorski “cviček”. Ne bi valjalo.
Uvečer odlazimo na izlet u Šibenik. Prijatelj, rodom iz ovdašnjeg zaleđa, mi je već ranije mnogo hvalio Grad, nazivajući ga čak ljepšim od Dubrovnika. “Samo nije bogat, pa ni tako nalickan i umiven”, tužno bi dodavao.
Razumije se da mu nisam vjerovao. Ej, jedan je Stradun!
No, ispostavlja se da je Šibenik, s onim njegovim starim jezgrom, doista prekrasan. Doduše, kamene fasade su tu i tamo doista zapuštene, fali i poneki bijeli kamen u prelijepim kalama, u nekadašnjem ribarskom dijelu ima napuštenih kuća, zakovanih vrata i prozora… Ali, sve skupa - Il postino na kvadrat. Ima li većeg komplimenta?!
Gradski muzej u nekadašnjem gradskom rezervoaru: kompletna povijest grada sa malim, ljupkim koncertnim podijem, te obilje fotografija poznatih lokacija i lica, među kojima i ona Draženova. Namah se u mislima vraćam u ne tako davno vrijeme kad su Grad, Klub i njegov vižljasti, golobradi Genije bili košarkaški centar jugoistočne Evrope.
Poslije bazanja, punih očiju i srdaca odlazimo u malu, na prvi pogled neuglednu konobu staroga rokera Nike. Klopa – za prste polizati: lignje, pašticada, punjene paprike, teletina na žaru … Sve, gle čuda, zaliveno obilnim količinama gemišta. A cijena, moj sir Olivere, za takvu gozbu stvarno prava sitnica: pedesetak eurića. Nije, nije ovo Dubrovnik. Prijatelju treba uvijek vjerovati.
Ujutro ga vozim u zračnu luku Zemunik u Zadru. “Iscurio”mu odmor.
I tek na povratku na više mjesta uz cestu primijetim ogromne plakate-postere Heroja-A-Ne Zločinca, negdašnjeg pljačkaša i legionara, kasnije zapovjednika vojske koja je masovno palila tuđe domove i ubijala nejaku starčad. Kratko ošišan, strog izraz lica, pogled kao sanjarski zagledan u daleku budućnost.
Gotovina, ili veresija?
Valja nam se skoro pakirati.
