Najava: U petak (26.11.) 'Pasje poslijepodne u Jurskom parku' u Clubu Aleksa | Monet

24.11.2010 u 08:23

Najava: U petak (26.11.) 'Pasje poslijepodne u Jurskom parku' u Clubu Aleksa

''Pasje poslijepodne u Jurskom parku'' – nova knjiga pripovijedaka Željka Barišića, hercegovačko-zagrebačko-splitskog književnika, bajkera, kick-boxera i doktora stomatologije bit će predstavljena u Klubu Aleksa, u petak, 26.11. s početkom u 20 sati. Tom prilikom o knjizi će govoriti autor i književnik Veselin Gatalo.

Promociju Barišićeve knjige organiziraju Književnog kluba Mostar i Kluba Aleksa. 

O Željku Barišiću

- ovaj hercegovačko-zagrebačko-splitski autor – rođen je i odrastao u Hercegovini, živio i školovao se u Zagrebu, a do daljnjeg živi s obitelji u Splitu – aktivni je sudionik književnih festivala, sajmova i promocija, iako se drži po strani od književnih krugova i klanova. S jedne strane, možda je razlog tomu što je Barišić dr. stomatologije i puno radno vrijeme provodi u ordinaciji, za razliku od slobodnih pisaca i novinara koji potpuno raspolažu svojim slobodnim vremenom (ma što to značilo!).

- objavljivao je poeziju i prozu u brojnim domaćim i stranim časopisima, dobitnik je nagrade Matice hrvatske za pripovijetku, a prije četiri godine objavljen mu je i roman o studnetskom životu „Bilo jednom u Zagrebu“ (Stajer Graf, 2006.). Barišić je, kako piše u pogovoru knjige pripovijedaka „Pasje poslijepodne u Jurskom parku“, hercegovačko- zagrebačko- splitski autor i ta se mnogostrukost identiteta ogleda prije svega u jeziku.

O knjizi '' Pasje poslijepodne u Jurskom parku''

Nekoliko riječi urednika o posljednjoj ali ne i zadnjoj knjizi Željka Barišića

Željko Barišić (Mostar, 1967.) pojavio se sa na našoj književnoj sceni romanom »Bilo jednom u Zagrebu« (Stajer Graf, Zagreb, 2006.). Objavljivao je, i to i dalje čini, poeziju i prozu u mnoštvu domaćih i stranih književnih i časopisa za kulturu, a ponešto od toga je i prevedeno. Dobitnik je nagrade Matice hrvatske za pripovijetku.

Ovaj hercegovačko-zagrebačko-splitski autor – rođen je i odrastao u Hercegovini, živio i školovao se u Zagrebu, a do daljnjeg živi s obitelji u Splitu – aktivni je sudionik književnih festivala, sajmova i promocija, iako se drži po strani od književnih krugova i klanova. S jedne strane, možda je razlog tomu što je Barišić dr. stomatologije i puno radno vrijeme provodi u ordinaciji, za razliku od slobodnih pisaca i novinara koji potpuno raspolažu svojim slobodnim vremenom (ma što to značilo!). S druge strane, zanimanje koje pruža financijsku neovisnost od književnih honorara gotovo je aristokratska pozicija u našoj kulturi i malom tržištu knjiga gdje se većina sudionika bavim pukim preživljavanjem. Željko Barišić kontinuirano piše i objavljuje, nije netko tko je napravio samo izlet u književnost. Dok se u svom prvom romanu »Bilo jednom u Zagrebu«, uglavnom bavi studentima koji se na razne načine snalaze u glavnom gradu i pokušavaju pronaći neka uporišta u njemu (uz političke promjene koje u pozadini daju dodatnu dimenziju cijelom romanu), ova knjiga priča tematski i jezično je mnogo raznolikija i bogatija.

Ovdje se vraćam na sintagmu hercegovačko-zagrebačko-splitski autor, kako bi naglasio da Barišić koristi razne izričaje, ali uglavnom sleng(ove) kako bi postigao autentičnost situacije, pa i jezikom potvrdio pripadnost likova nekom miljeu ili subkulturi. Tematski su priče vrlo raznolike, no uglavnom su urbane, prate životne situacije, ponekad su na razini anegdota iz gradskog života ili opisuju zanimljive događaje – tu je Barišić zapravo storyteller, pripovjedač iz tradicije usmene književnosti koji zanimljivo priča i zadržava pažnju slušatelja/čitatelja.

Pripovijedanje je baza Barišićevog »koncepta«; logično nizanje događaja, praćeno duhovitim komentarima, autentičnim jezikom i neobičnim situacijama. No, to nikako ne znači da autor nema jasno mišljenje i stav o našoj svakodnevici ili bliskoj prošlosti. Zanimljivo je i Barišićevo ratno iskustvo koje razotkriva situaciju koja baš i nije za udžbenike povijesti, a vrlo je životna i proživljena.

Autor je sposoban ispisati i vrlo sentimentalne, zavičajne retke, primjerice u priči »Kad bi me samo još jednom dozvala«, o sprovodu bake s kojom je odrastao dok su roditelji radili u inozemstvu. Sjajno nižući asocijacije i prisjećanja, uz istovremenu »grubost današnjeg svijeta« Barišić nas vraća u svoje djetinjstvo onim neizrečenim; možemo samo naslutiti koliko je baka bila nježna i brižna.

Željko Barišić je ne samo kao autor, već i kao osoba vrlo različitih interesa i silne energije – od stomatologije i književ nosti do brzih motora i borilačkih sportova. A pritom živi i obitelj- skim životom. Dakle, životnih iskustava mu nikako ne manjka. I upravo će jedan od njegovih hobija (borilački sportovi) biti tema sljedećeg romana koji će se uskoro pojaviti. Jednom sam u šali prijatelju koji me je pitao »kakav je zapra- vo taj pisac Željko Barišić?« rekao: »On ti doslovno može sve – i razbiti zube i popraviti zube! I napisati sjajnu knjigu!« (Robert Mlinarec)

Barišić se služi filmskom tehnikom pripovijedanja

(...) Već sam naslov Barišićeve zbirke priča u kojoj su spojeni nazivi poznatih filmova, pokazuje osnovnu oznaku piščeva pripovijedanja. Naime, on se služi filmskom tehnikom- pripovijedanje je dinamično, mijenjaju se perspektive, a scene su kadrirane. To je doslovno provedeno u priči „Kad bi me samo još jednom dozvala“ u kojoj junak snima video kamerom obiteljsko okupljanje kojem je povod smrt bake. Pritom nam pripovjedač govori o svom kretanju kroz prostor s kamerom. On ističe da snima sve, jer želi sve zabilježiti i o svemu poslije svega razmisliti. Budući da zna da će događaji biti zabilježeni, može se prepustiti reminiscencijama- sjeća se s nostalgijom djetinjstva, „poput putnika koji je dugo bio na putu i tek sada se vratio.“. Tek kada završi snimanje ceremonije pogreba, kada junak ostaje sam  s kamerom, i kad nestaju prizori koji treba zabilježiti, on konačno otpušta vlastite emocije i dolazi do katarzičnog sloma. Ova je priča svakako jedna od ponajboljih u knjizi kojoj je nedostatak upravo autoreva potreba da na jednom mjestu okupi pripovjetke koje su očito nastajale u dužem vremenskom periodu. Tako sama knjiga započinje slabijom pričom „Gdje si ti?“ koja predstavlja grubo „prepisivanje stvarnosti“, bez ikakvih stilističkih zahvata. Ista se ocjena može pripisati priči „Dileri“ koja premda sadrži i duhovite scene u pomalo grotesknom prikazu sudbine nekadašnjih branitelja, ipak ostaje u okvirima tzv. stvarnosne proze. Niti priča „“ u kojoj se pripovijeda o „brijanju“ gradskih luzera, nije ništa inventivnija. Da može puno bolje i slojevitije pisati o svakidašnjici, Barišić pokazuje u odličnoj priči „Jurasicc Park“ u kojoj nalazimo polifoniju slengova i urnebesnu priču o gastarajbarterima u kojoj je vrlo uspješno, parodično prikazano djelovanje političke stranke među tzv. emigrantima, a nalazimo i ironično poigravanje sa stereotipima o Hercegovcima (...). (Darija Žilić)